MIRKO DEMIĆ: PO(V)RATNIČKI REKVIJEM

MojaKritika: Emil Živadinović, 2014; MojaGalerija: Bojan Otašević, Rob, crtež, 2011. 

            Nijedan pisac do sada nije toliko duboko zašao u tematiku savremenog srpskog izbeglištva i srpsko-hrvatske poveznosti i mržnje, koliko je to Mirko Demić uradio u svojim knjigama "Molski akordi" (2008), "Slađenje gorčinom" (2009), "Trezvenjaci na pijanoj lađi" (2010) i "Po(v)ratnički rekvijem" (2012). "Rekvijem" je knjiga o teškoj životnoj temi, a opet, sa druge strane, knjiga je "pitka", čitljiva, prijemčiva, duhovita, što sugeriše koliki je korak napred Demić napravio kao pisac.

            Nema tog udžbenika iz istoriji niti dokumentarnog filma koji može jedno vremensko razdoblje okarakterisati onako kako to može literarno štivo. Iako postoji bezbroj dokumenata o II svetskom ratu, teško da bilo koji može taj rat prikazati poput "Dnevnika Ane Frank". Bezbroj je dokumenta, posebno u savremenom informatičkom dobu, o sudbini Srba izbeglih iz Hrvatske tokom i posle rata 1991-1995 godine, te o izbeglim Srbima koji su se vratili u Hrvatsku. Ali, teško da neki dokument može bolje da dočara život prognanog povratnika od Demićevog Rekvijema. U tom smislu, kao čitalac žalim što autor piše o metaforičkim zemljama Komšiliji i Susjedstanu, Babaniji i Zagrobju, umesto da ih nazove pravim imenima, Hrvatskom, Srbijom, Banijom i Zagrebom. Jer, vreme koje dolazi, istorija nas uči, briše dokumente za sobom, tako da, s obzirom da je pobednik u srpsko-hrvatskom viševekovnom sukobu odavno poznat, nije isključeno da će u budućnosti, ovu knjigu koja će preživiti sud vremena, budući naraštaji doživeti kao nadrealnu dramu o hipotetičkim odnosima dva srodna hipotetička naroda. Teško je imati objektivni sud o Srbima i Hrvatima, te čitavom problemu srpskog naroda u Hrvatskoj. Možda zato Demić koristi fiktivne Susjedstance i Komšilijance, kao Marsovce i Jupiterijance, baš da bi čitaoci izbegli ustaljene predrasude. Ne znam da li je uopšte moguće biti neutralan, objektivan, čak i da su u pitanju dva izmišljena naroda, jer bez obzira na to što je za sve potrebno dvoje - uvek su jedni žrtve a drugi dželati, tako je uvek bilo i uvek biće. A Demić, iako pripadnik postradalog naroda, nikakvu krivicu, niti gnev, niti osudu, ne svaljuje ni na koga. Jednostavno, on pokušava i uspeva u tome da ostane samo pronicljivi pripovedač, za buduće generacije, kojima ova istorija neće značiti ništa.

            Ono što čitaoci posebno treba da imaju na umu kada čitaju bilo koju Demićevu knjigu, je to što je on, na neke teško shvatljive načine, nevidljivim ali očiglednim nitima snažno povezan sa nekoliko bitnih autora iz prošlosti, očigledno su to Krleža, Crnjanski, Šulc... Stoga, Demić je autor koji od svojih čitaoca traži neku vrstu "predznanja", iako će i bez "predznanja" čitalac imati pun literalni "užitak", nekada bolni, ali istovremeno i duhovit.

            Dok Krleža, suštinski, oslikava sudbinu klase koja umire, kod Demića te klase nema, jer je, zapravo, ta "klasa" odavno umrla. Istina, mnogi njeni pripadnici su još uvek biološki živi i još uvek se bore sa istim problemima koji se, na kraju svih krajeva, mogu podvesti isključivo pod administrativne. A ta "klasa" je ne samo jedna generacija, to je čitav srpski narod koji je živeo na teritoriji današnje Republike Hrvatske. Svaka priča u "Rekvijemu" opisije po koji karakteristični ili nekarakteristični, ponovljivi ili neponovljivi, čudesno živopisni lik jednog naroda koji izumire na jednoj teritoriji. Stoga, razumljivo je zašto takvi (stvarni) likovi nedostaju ljudima koji su ih poznavali. Jer, kada se neki, recimo, pripadnik "klase", u potrazi za boljim životom, preseli u veliki grad, on tamo, po pravilu, prestaje i da sreće takve ljude, već umesto njih svakodnevno sreće kojekakve razne gradske daveže, samožive ljude, isprazne a razmetljive, kakvi su danas, uglavnom, ljudi iz gradova. Čak i iz te perspektive posmatrano, ti živopisni Krajišnici, dobri ili loši, moraju nedostajati onima koji su ih poznavali, posebno u boljim vremenima.

            A opet, svi ti neponovljivi likovi, kao da se na neki poseban način ponavljaju kroz vreme, kao da se ta neponovljivost nasleđuje od predaka. Na taj način posmatrano, jasna je Demićeva formulacija "istorije jednog postepenog sunovrata", jer to je istovremeno sunovrat ne samo pojedinca, porodice, naroda, klase, već i nečega izvan opisa. U biti, kada imamo utisak da je svaka sledeća generacija karikatura prethodne generacije, onda je to najpouzdaniji znak da "klasa" izumire. Opis literarog junaka Čeprkala, koji od luksuznog automobila stiže do bicikle, je zapravo paradigma srpskog naroda kroz istoriju. A Simeon Malobabić, noseći lik ove knjige, svoj karakter otkriva kroz priče posvećene drugima.

            Brojne su spone između Krleže i Demića. Tipičan Demićev junak, povratnik, krležijanski je "lišen smisla i cilja, pošteđen utjehe i nade, jednostavno životari kao biljka, po nekoj inerciji duboko zapisanoj u tijelu, u kostima". Njegovi junaci su "odavno suvišni ljudi", "ponižavani, kako od Boga, tako i od ljudi". "I sve sam uvereniji da nas nije pomerila sila komšilijske mržnje, da nas nije pokrenula snaga našeg prezira i potcenjivanja iste te mržnje, već nešto starije i moćnije od njih – lutalačka sila naših predaka, koji, ni mrtvi, ne miruju u nama", kaže Demić. Nije li to poput "foto-negativa" Krležin "onaj barbarski panonski, skitski, ilirski nagon za dinamikom"?

            Kao da Demić, na neki svoj način vodi i jedan tihi dijalog sa Krležinim junacima. Jer kao što se jedan drugačiji "prognanik", Filip Latinovicz "vratio u jednu svoju staru nesavladanu sliku, u stare brige i nemire, i odatle ta žalost u njemu i ta potištenost, kao da se probudio u svom vlastitom grobu", tako bi i Demić rekao "u tom grobu bio sam i ja sahranjen". Filipova ideja je da u nama stanuju drugi kao u starim grobovima. A šta na to kaže Demić: "Za sve to vreme pričamo o svemu i svačemu. Ponajviše o onima kojih više nema, koji nisu ovde, ali i onim nerođenima, koji nikad neće hodati ovim jekovitim dubodolinama. Obojica kao da osećamo kako nas odsustvo tolikih ljudi čini manje stvarnim i svojim te ponekad imamo utisak kako i ne živimo svoje živote, već i to činimo za druge i umesto drugih". Ono što su za Filipa samo "zaboravljeni obrisi mrtvih stvari i događaja", za Demića, odnosno njegove prognanike odnosi se baš suprotno -  "samo me ti znaci i zvuci uveravaju da još nisam u grobu".

            Kao da jedno veliko zamišljeno ogledalo, koje je Demić postavio između Filipa Latnovića i Save Šumanovića u svojoj knjizi "Trezvenjaci na pijanoj lađi" i u "Rekvijemu" ostaje da stoji, s tim što sada, sa jedne strane stoje Krleža i Latinović, a sa druge Demić i njegovi prognanici. I Demić se sam pita "može li čovek da se vrati u prostor - a da to isto ne učini i u vremenu", a upravo to je bila i Filipova kob. Takođe, primera radi, majka je najtajnovitija pojava njegovog detinjstva, dok Demićevi prognanici više nemaju nikakvih tajni, niti jednu centralnu tajnu.

            Demić sanja "o ljudima kakvi nikad nisu bili". Na početku knjige čini nešto vrlo neobično – moli čitaoca za oproštaj – "čistim se od tog smradnog zadaha krda". Kako sam kaže, uprkos Heraklitu (ne možeš dva puta ući u istu reku), njegovi junaci se vraćaju tamo gde vladaju samo prezir i mržnja. Nijedan povratak ne ide bez teških lomova u duši, to nam životno iskustvo govori. Ipak, povratak u obećanu zemlju u koju povratnik nije dobrodošao, jedan je nesvakidašnji povratak. A šta bi povratnik po Demiću, rekao za one prognane koji se još nisu vratili: "Da imaju cveka u glavi, već bi odavno došli! Radije pristaju da tamo budu tuđe prišipetlje i usputnici, nego se mučiti u svome i na svome". I dok nam Filipova heroina otkriva da su  najprolazniji, nejneznatniji, najtrepetljiviji, prividno sasvim sitni unutarnji doživljaji jedina vrijedna pojava u životu", Demićevi prognanici nam ne sugerišu šta je to što je za njih najvrednija pojava u životu. Biti svoj na svome?

            Krajiško selo koje opisuje Demić u knjizi o povratnicima, mene neodoljivo podseća na neko šumadijsko selo, gde, generalno, nema Hrvata i Srba, ali su ljudi podeljeni na partizane i četnike, ove i one, es-pe-es-ovce i one druge, zvezdaše i partizanovce, pa ko koga prikolje, ljudi ne prestaju da se glože, i pored toga što svi zajedno da se sastave, nemaju para za konzervu sardine.

            Ono što piscu zameram (kao samoproklamovani čitalac) je to što nema neke centralne ljubavne priče, neka neke krležijanske Bobočke, u početku sam pomislio da će Vasilija – vlasnica lokalne kafane - to biti, ali ona to nije, nema tog fatalnog ženskog lika koji bi se na neki način prožeo kroz celu priču. Zapravo, odnos prema ljubavi je definisan poštovanjem koje Simeon Malobabić ukazuje preminuloj supruzi, kao da je sa smrću voljene supruge preminula i ljubav u svom literarnom značenju. Knjiški gledano, autor je svesno izostavio ženski lik, u Rekvijemu, supruga je mogla i da ostane živa i da živi negde u Srbiji ili bilo gde drugde, jer to se ne temu knjige ni na koji način ne bi odrazilo. Ili je, možda, poruka da povratnik prestaje da oseća ljudsku ljubav, što je simbolički prikazano dalekom smrću daleke žene? Takođe, izostaje i značajno sprdanje sa pripadnicima religijskih kasti, što lično, smatram za obavezu pisca.

MojaKritika: Emil Živadinović, 2014. Naslov knjige: Po(v)ratnički rekvijem. Autor: Mirko Demić. Copyright ©2012 Mirko Demić. Copyright ©2012 za Srbiju Agora, Zrenjanin. CIP - Narodna biblioteka Matice srpske, Novi Sad, ISBN 978-86-6053-096-9; COBISS.SR-ID 270920199

Poseta:2206

KOLUMNA - poseta(51482)

UTOPIJA - poseta(17253)

ATLANTIS - poseta(16870)

RIZNICA - poseta(153742)

ZONA - poseta(6782)